Počašćen sam što sam u prigodi predstaviti pedagoškoj, odgojno – obrazovnoj i široj stručnoj javnosti ovaj važan istraživački rad. On se odnosi na značajna razmišljanja u području pedagogije, antropologije i metodike, između mnogih drugih teorijski – primjenjivih prijedloga koji su bili predmetom stručnog usavršavanja u »Pedagogiji zajedništva i Agazzi metodi«, u razdoblju od 2007. do 2008. na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U procesu stručnog usavršavanja je sudjelovalo 39 studenata, odgajatelja i nastavnika iz Hrvatske, Slovenije, Makedonije i Srbije, praćenih kompetentnim stručnjacima s području odgojnih znanosti i Agazzi metode iz različitih europskih zemalja.
Pedagogija zajedništva temelji svoju filozofiju na uzajamnosti u odnosima odgajatelj – obrazovanje, između odgajatelja, odgojnih skupinama i institucijama. U tom pogledu ključna je međuovisnost misli i djelovanja a u svakodnevnoj praksi jedinstvo između riječi i života. Svakako se radi o pedagoškom pristupu, danas više nego ikad neophodnom za samu vjerodostojnost odgojnoga djelovanja u očima mladih generacija. One su doista blago ljudskog društva; garancije budućnosti, civilizacije i napretka. Na svoj su način tvorci nove humanosti, sposobne ispraviti pogreške,ali i vrednovati napore postignutih promjena.

Suvremeno društvo obilježeno je promjenama koje se reflektiraju u svim područjima života – ekonomskom, kulturnom i obrazovnom. Od budućih građana svijeta očekuje se prilagodljivost na svijet.
U obrazovnom smislu to se može protumačiti prilagodbom djece na vrtiće i škole.